Scar

srijeda , 07.10.2020.

Danas sam se igrala kralja lavova. Oduvijek sam najviše voljela Simbu pa sam tako ja bila Simba. Sa mnom su bili Scar i dvije hijene. Odigralo se sve prema scenariju. Mufasa je već mrtav doduše, no Scar ga je ubio ponovno jer ipak je Scar takav - prepreden, zlonamjeran i gramziv, a hijene su njegovi podanici.
No, iako je Simba prognan i prevaren, znamo kako film završava...

Usprkos svemu bezrezervno vjerujem u zakon karme. A ima i jedna dobra rečenica koju je moja astro-susjeda jednom rekla: "Oteto - prokleto." Poslala sam tu rečenicu u Svemir, s posvetom Scaru. Neka ga prati u svim njegovim takvim naumima. I sada i ubuduće.

Srećom, imam nekog tko me podsjeća da bit će bolje, pa zato...

Hakuna Matata

Oznake: Scar, Hakuna Matata

Svi vlakovi idu u krivom smjeru

nedjelja , 04.10.2020.

Postoji priča iza ovog da svi vlakovi idu u krivom smjeru. Naime, nedavno sam morala do grada i ništa nije vozilo pa sam odlučila ići vlakom jer u vlak se kakti možeš pouzdati, samo što sam zaboravila gdje živim i da se tu bolje pouzdati u teleportaciju i kodove za prolaz kroz zidove nego u HŽ ili ZET. I bila sam na telefonu s tom jednom very special person i veli mi da moram napisati nešto na temu "Svi vlakovi idu u krivom smjeru" jer nisam dugo ništa napisala ovdje.

Pa evo, došao je i taj tren, dišem u drugim tonovima i na drugim vibracijama, pa kažem...


Svi vlakovi idu u krivom smjeru
Osim moga – jer putuje k tebi
Ni trenutka on zastao ne bi
Jer zna da milina ga čeka

Moj vlak je bez putnika, praznih vagona,
Bez stanica i prijelaznih zona,
Samo osmijeh ga nosi, i osjećaj sreće
Ljubav njega, samo ljubav pokreće

I nije vjerovao da putova ima,
Između graba i trnja, da ima čistina
Gdje čeka ga netko za njega

I nije se nad'o da sunce će doći
I radost mu opet utisnut' na oči
I dat' osjećaj da netko mu treba

Svi vlakovi idu u krivom smjeru
Osim mog jer po tebe je stao
kad razglas je ime ti zvao
Da se ukrcaš

Oznake: vlak, ljubav

Obiteljska karma

srijeda , 24.06.2020.

Pričala sam nedavno s jednim jyotish majstorom koji ima prilično dobru vedsku podlogu. Znajući da se zanimam za mudrosti tradicionalnih vedskih učenja objašnjavao mi je određene aspekte, a jedan od njih je bila obiteljska karma. Rekao je da je obiteljska karma karma duše, dok su prijatelji karma uma.
Ispada da doista svaka obitelj ima neko žestoko sranje za rješavati. Moja su, očito, sada došla na red..

Čitav me život obitelj s očeve strane gleda s neodobravanjem. Za razliku od njih, iznimno domoljubno i religiozno orijentiranih, s nižom stručnom spremom, Atma je oduvijek bila crna ovca - apsolutno nezainteresirana za ikakav vid domoljublja i još manje zainteresirana za ikakav vid religioznosti. Uz to, još se drznula izgurati faks do kraja i kvariti obiteljski prosjek. Kad je bila mala Atma je bila trn u oku ove uzorne katoličke familije jer nije išla u crkvu i jer je slušala "sotonističku" glazbu (čitaj alternativnu, dubokoumnu glazbu). I nema veze što su njeni postupci bili "kršćanski" u smislu da nije činila što ne želi da se čini njoj, što nije krala, lagala, bila licemjerna, to se sve nije računalo jer je glazbom i robom bila sotonist.

Kada sam bila mlađa to me toliko znalo revoltirati da sam s njima ulazila u rasprave, naivno vjerujući da je zdrava logika svima dokaziva. S godinama sam shvatila da nije i prestala pokušavati išta dokazivati.
Radi nekog sveopćeg mira koji sama zagovaram nikada nisam aktivno podbadala te ljude koji su braća i sestre mog pokojnog oca koji je na neki, njemu vrlo bolan način, bio isključen iz "stada" svoje vrle pobožne familije. Naime, osim što je meni bio otac, bio je i suprug žene koja nije nikada padala na njihove štoseve i nije si dala podvaliti muda pod bubrege. Uz to, ta je žena bila samosvjesna, nije ju jebao nikakav kamenjarski patrijarhalni mentalni sklop i nosila je hlače u kući. Otac je bio samo beskrajno dobra duša koja se u moru kamenih gena na kraju utopila. Od nesreće, od neprihvaćanja, od čega god..

Nedavno je familiju napustila očeva majka, rodom mi baka. Nismo bile nešto posebno povezane, jer ja nisam nikad htjela brata kršćanina uz sebe, ali imale smo fair odnos - kada bi se vidjele popričale bi, izgrlile se, izljubile kako to članovi familije i inače rade. Nije mi, i sada naivnoj i s glavom u oblacima, palo na pamet da će me uskoro dočekati raskupusavanje bakine imovine, koja mi dijelom, točnije četvrtinom, pripada po očevoj strani.

I tako sam prije koji tjedan od oba strica i rođene mi tetke dobila poziv na razgovor oko nasljeđa. S glavom u oblacima i naivna i dalje, nisam računala ni na kakve probleme. Štoviše, ništa me ni ne zanima, samo sam vezana za onaj dio vikendice na moru u kojem sam provela gotovo 30 godina ljetovanja, dio koji je po usmenom dogovoru pokojnoga djeda bio obećan mom starom.

Ne želim se uživljavati u loše trenutke pa ću preskočiti detalje, no vlastita me obitelj isplanirala prevariti. Htjeli su me izbaciti iz igre, prvo mi naoko dajući taj komadić mora, potpisujući sebe na sve ostalo, onda mi nudeći da otkupe taj dio od mene (što mi uopće nije padalo na pamet jer more volim i kanila sam nešto napraviti s tom sobom dolje). S prvog sam dogovora otišla zbunjena jer je ispalo da se tetka kao nečeg odriče za mene. Prodavala mi je sentimentalne priče poput: "Ja sam njima rekla, samo mi ne dirajte Atmu, to je njeno. Tvoj je otac dolje to trebao dobiti, a meni je obećao da nikad neću biti izgnana iz svog stana" (što i nije bila). Ispalo je i da se ja onda odričem nečeg drugog za nju (stana u kojem je ona živjela do pred koju godinu, a koji sada iznajmljuje, što mi se činilo tada kao fair play i na što sam pristala), ali doma sam shvatila da tu nešto grdo ne štima.

Naivna kakva jesam, zatečena u tom novom mi okruženju, nisam bila previše uznemirena tim iskustvom dok mi se dva dana nakon nije javila tetka da se predomislila i da se neće ona ničega odreći jer ona sve gubi. Odjednom "sve za moju Atmu" nije bilo ni na ambalaži lanjskog sladoleda.

Znajući sebe, a imajući čiste namjere, okrenula sam puno brojeva ne bih li se konzultirala s nekim iskusnijim, upućenijim, na kraju zaduženim za takva pitanja. Sa svih strana dobila sam isti odgovor - neka se držim svog prava na nasljedstvo.

U međuvremenu sazvali su oni - moja familija, drugi sastanak, ovog puta kod strica. Popila sam brdo kave, a i žesticu, trebalo je ostati normalan. Kada su oni izgovorili - ona da odustaje od svoje ponude, a potom i stric - da on odustaje i od svoje da otkupi moj komadić, pitali su me što kažem. Ja sam rekla da onda idemo svatko na svoj dio po zakon. To je izazvalo takav revolt moje - blažena bila u svom krajnje nekršćanskom naumu- tetke, da sam samo promatrala bujicu agresije i povišenih tonova iz njenih usta. Ubrzo nakon toga razišli smo se u tišini.

Saznala sam da se ročište može odgoditi, ispred bilježnika smo se tako dogovorili. Odgodili smo to nakon svih ovih retrogradnih nepovoljnih planetarnih utjecaja. No, ja ne znam kakvo pozitivno rješenje može biti kada se ima posla s takvim ljudima.
Za razliku od mog starog koji je već onda dignuo ruke od ikakvog guranja znajući kakvi su, ja dići ruke neću. Ako ništa, zbog toga što su bili takvi prema njemu čitav život. Zakidali su ga živog, neće i mrtvog sada preko mene.

Malo me sve potaknulo na nove kontemplacije o odlasku u Indiju jednom kada dođu neka ljepša vremena. Da odjebem sve ove pizdarije i nađem tamo nekog čiču s kojim ću prebirati po spisima i meditirati. Negdje u prirodi, na malo izoliranijem mjestu jer ne volim gužvu, a tamo je gužva.

I k'o za vraga, u mojoj vježbi davanja prilike drugima, sretnem susjeda koji me pita što sam jutros radila. Velim da sam slušala predavnaje iz yoge, na što je on rekao da je i on gledao video neke ženske koja radi yogu pa su komentirali kako bi bilo imati seksualne odnose s njom. Na to sam samo pomislila na taj divni izolirani dio prirode negdje u Indiji.

Oznake: obitelj, problematični odnosi

Cheesecake u mom oku

subota , 06.06.2020.

Sjedim u kvartovskom bircu, jednom od dva najdraža. Trebala mi je moja dnevna doza kave koju nisam uzela jer sam zaspala k'o top nakon vege burgera koji sam jučer najavila. S pomfrijem, naravno, i kečapom. I dve čaše nekog Festbiera iz Lidla koji mi je tako fino sjeo.

Što se hrane tiče školski sam primjer bika. Srećom, mjesec mi je u vodenjaku pa mi nešto razbija taj hedonizam, inače bih bila slonica Nelica valjda. Ovako samo nabacim koju kg, dve, tri do pet viška, k'o ga jebe, jednom se živi (rekoše oni koji vjeruju u reinkarnaciju).

Kava bi bila dovoljna no ljubazni konobar je ponudio i cheesecake s jagodama. Ta tko bi normalan to odbio? Ja sigurno ne. Na meni se može zaraditi dobro, samo treba reći pravo ime kolača na pravom mjestu. Ovaj dečko je to prepoznao. Valjda mi se u očima iscrtavaju kolači. Just say a magic word. Hladni Nes od čokolade s tim cheescakeom sjeli su k'o kec na desetku. Apropos keca, fali mi Bela.

Ne znam kako se vi osjećate u zadnje vrijeme no ja sam se prilično zaprla u svoj bunker. Primijetila sam da mi ne pašu ni neki ljudi koji su mi bili bliski. Nemam poseban razlog, ali zamaraju me. Odlučila sam da je najbolje maknuti se.
Naša draga alternativna struja pripisuje to 5d dimenziji. Ne znam kaj da velim, 5d, 5g, stalno neki kurac zbog kojeg bi se trebali osjećati čudno. Ja se osjećam čudno otkad znam za sebe, ne znam koji bi d i g tome pripisali.

Sunce i dalje grije i sutra ću, nadam se, malo u šumu da promijenim ambijent, iako je ovaj moj daleki zapad pun zelenja i miline, no treba mi nešto jače.

Oznake: hedonizam, cheesecake, kava

Povratak

petak , 05.06.2020.

Rekli su mi da moram pisati. To mi je toliko njih reklo da bih ih valjda trebala i poslušati. Treba se igrati, vele. Ako život shvatimo previše ozbiljno, zaboravimo se igrati. Potrošimo tih nekih 60, 70, 80 ili više na što? Obaveze, brige, stalno neke računice, analize, propusti, opcije... sve je to sranje, dragi moji, vidjeli smo u ožujku da je sranje kada su nas zablokirali na globalnom nivou.

Ne kanim se uopće osvrtati na to niti je koga briga što mislim o tome. Ali, pročitala sam 1984. nedavno, zanimljivo štivo u svakom slučaju. Nadam se samo da nismo toliko na dnu da se pretvorimo u 1984. Mislim da ima dovoljno opozicije, no možda se i varam.

Što vam želim reći? Pijem pivo i jedem kekse bez šećera. Nije neka kombinacija, vjerojatno bi bilo bolje da proždirem komad pizze ili burgera, ali to ću sutra, nadam se. Šihta je bila do 22 no odužilo se do 22.30. Vrlo uspješan dan. Za vikend sam mislila na Plitvice, ali se izjalovilo. Možda odem nekad kasnije, možda ne, tko će ga znati. Ove godine bolje je smijati se vlastitom planiranju. Trebala sam i u Njemačku u srpnju. Napokon, nakon 9 godina. Ništa od toga, veli Merkel. Ništa od toga, veli Gates, Musk, tko god. Jebite se, naći ću si ja zabavu pa ću ići nagodinu.

Danas je pomrčina i još je fula muna, kako veli moja susjeda. Učinak se najbolje neutralizira jeftinom, a finom pivom iz Lidla i novim albumom Paradise Lost-a.

Darker Thoughts

Oznake: život, Paradise Lost

Odnosi razni... odnosi duboki, odnosi prazni..

petak , 28.02.2020.

Često se u zadnje vrijeme nađem u razmišljanju o međuljudskim odnosima. Kako sam već nekih godinu dana u ulozi suporta jednoj i obiteljski bliskoj osobi koja se sad nedavno rastala i kako smo svaki put načinjali tu temu veza, odnosa, povjerenja, prepuštanja, kompromisa, očekivanja, razočarenja, nađem se u aktivnom promišljanju svih tih pojmova u odnosu na sebe.

Vezano za tu temu postala sam jako isključiva i zatvorena. Primjećujem kako svjesno ljudima ne dajem šansu da mi se približe ukoliko otvoreno pokažu interes. Razmišljala sam zašto se tako zatvaram i zašto ih odbijam u startu. Jednim dijelom vjerojatno jer se ne želim naći u situaciji da netko kreira filmove kada sam ja u špiljskoj fazi. Jednim dijelom jer sam umorna i razočarana rezultatima svojih dosadašnjih emocionalnih odnosa. Jednim dijelom jer zbog ovih prethodnih razloga nisam spremna ni na kakve kompromise i na bilo kakvo odricanje od slobode budući da sam se svakog puta zajebala kada sam se previše posvetila nekom od tih svojih odnosa. Jednim dijelom jer nemam ama baš nikakvog interesa nepoznatoj osobi na kavi pričati o sebi niti slušati o njoj. Zasićenost lošim iskustvima - možda. Zasićenost problemima koji su se strovalili kao najgori odron prošle godine - sigurno.

Jedino što se pitam u ovom trenutku vezano za tu temu je - šalje li svemir prilike koje ja svjesno odbijam ili će sinkronicitet opet učiniti svoje pa će u pravo vrijeme na pravom mjestu Atma otškrinuti barem oberliht ako se treba pojaviti neka specifična persona? U zadnjih tjedan dana odbila sam tri poziva na kavu. Možda tri bezvezne kave, a možda tri potencijalna prijateljstva. Možda dvije bezvezne kave i moguća (moš' mislit') romansa? Možda su u šumi, a možda sam i ja u šumi skupa s njima, tko će ga znat' jer sam ja onemogućila bilo kakve prilike za to.

S druge pak strane, u moj su život ušle dvije nove osobe s kojima sam izgradila prijateljski odnos. Svježa energija, pozitiva, slični interesi, sličan tip humora. No, bilo je spontano. Naprosto se desilo. Na posao ideš raditi, ne razmišljaš da ćeš taj dan s Pericom i Ivicom pričati i da će ti se Perica i Ivica veseliti idućeg dana kad se pojaviš, pa da ćeš se onog dana iza ti njima veseliti i da ćete opet pričati i tako svaki dan dok se jednom ne nađete van posla na kavi i pričate - s voljom o sebi i s voljom slušate o njima. Jer su vam zanimljivi, zabavni, dobri, opičeni, jer su pozitivni i jer unose radost i energiju u vaš život. Perica i Ivica su tu od mog prvog radnog dana na sad više ne-novom poslu, ali spontano smo se ušuljavali jedni drugima u život godinu dana. I znamo se dobro, a opet se ne znamo dovoljno i taman nam je tako ok.

Možda je to ono što je meni potrebno - da se znamo, a da se ne znamo, da se ne gubimo i ne prostiremo u predanosti nekome jer je sve relativno i nema smisla njegovati euforiju na mjestu mogućih odrona. Možda sam samo izgubila iluzije i prestala biti 100%-tni idealist. A možda sam napokon upoznala sebe nakon toliko godina pa ne ginem u želji da me netko drugi upozna.

Zanima me kako vi vidite vaše trenutne odnose s obzirom na afinitete koje ste imali u prošlosti? Je li faza povlačenja svojstvena osobnosti ili starenju i životnom iskustvu?

Oznake: odnosi

Nastavak

ponedjeljak , 17.02.2020.

Prošlo je više od godine otkako sam pisala ovdje. Mnogo toga se izdogađalo što me okrenulo i pokrenulo. Novo ja koje svakim danom prevladava sve više i koje mi se sviđa. Okrenuto svjetlu i pozitivi više nego ikad. Unosim boje u svoj život koliko god je to za staru darkericu netipično. Kako mi je moj zadnji jyotish konzultant rekao, možeš ti i u narančastom slušati death metal. Veli kako boje jako utječu na nas, a da nismo svjesni. Vjerujem mu, a stalno robijanje jednoj boji isto nešto govori o nama.

Veselim se proljeću, kao da se već najavljuje u toplijim danima ove veljače. Ništa me toliko ne pokrene iznutra kao rascvjetale krošnje i sunce na obzoru koje mi bliješti u lice dok se vozim biciklom po Jarunu. I ljeskanje Jaruna onda. I miris bilja koje cvjeta. I sve zaokruženo jednom finom kavicom. I pogledom na drveća. Volim drveće, gdje god se okrenem pogled mi hvata neko stablo.

Neću pisati o prošloj godini, završila je. Cilj je ispred, a ne iza.

Nadam se da ste dobro i da tišina ovog puta neće biti duga.

Oznake: životne promjene

Ko bi gori sad je doli

nedjelja , 11.11.2018.

Dragi blože, kako to obično biva, život je jedan ringišpil koji više podsjeća nekad na kuću sa špiglovima iz koje nema izlaza nego na radosno okretanje i dječju ciku. Ali jebiga, što je, tu je, treba pokupit' svoje prnje i otisnuti se u bolje sutra. Tako barem kažu svi motivacijski govornici, psiholozi i naši svakidašnji dobronamjernici.
Neću vam govoriti detalje iz svog života jer je ovo mjesto ionako već odviše detaljno, no mogu vam reći da ona "ko bi gori sad je doli" vrijedi u svim situacijama i na svim poljima.

Mislim da mi se svemir trenutno ruga jer sam upala u zamku. A on je pizda jer radi takve zamke; ako se sjećate onog mog posta o unutrašnjem djetetu i čokoladi, onda će vam biti jasno o čemu pričam. Meni je gospon svemir lansirao previše čokolada u jednom trenutku pa sam zaboravila na neke stvari koje trebam raditi i uhvatila se žderanja. Kako to obično biva, nakon što se dobro debelo nameziš gušta, najprije te zaboli želudac, a onda se, ako bog da, dobro isereš. I nemaš ništa od svih tih čokoladica. Sve ja to znam, naravno, ali jebe me praksa. Opet.

No dobro, da ne bi ispalo da samo pišem o čokoladama, spomenut ću i fini kolač koji mi je baka ispekla jer me voli.

Eto, neću duljiti, trebao mi je neki prijatelj večeras, svi stvarni su već u krevetu pa pišem virtualnim prijateljima. Lahka vam noć.

Oznake: život

Zelje naše svagdašnje daj nam danas...

petak , 19.10.2018.

Volite li vi zelje? Friško, zeleno, nešpricano, pravo hrvatsko, iz Lidla? Ako da, vi ste moj čovjek. Naime, Atma jako voli zelje, najviše ribano na salatu, ili u komadu, na nogu. Sad si mislite o čemu pričam, ali ako niste pokušali zelje na nogu, toplo preporučam. Recept je vrlo jednostavan, malo zagrijati na tavi ili u pećnici i baciti na stopalo. Nisam skrenula s uma, dragi blože, nego mi je upaljeno stopalo, neće oni dokučiti od čega, ali čula sam da će zelje pomoći pa eto.

Već četiri dana ne mogu hodati, vucaram se po raznim krvnim pretragama, čak onima za već izumrle bolesti jer sumnjaju na nekakav čudnovati tip artritisa. Slično je bilo prije osam godina kada sam u Njemačkoj završila na hitnoj, nakon što me sestra u prvom domu zdravlja panično vičući poslala na hitnu s urlanejm:"Trombosis, Krankenkaus, sofort!!!" Jebiga, tromboza nije za zajebavati se pa je Atma jučer nakon što je na tren, gledajući svoje stopalo, pomislila da se nije možda transformirala u slonicu (ne znam kako će sve te mantre koje koristim djelovati, možda se i pretvorim u neki drugi oblik života) nazvala 112 i pričala s ljubaznom ženom s hitne koja me uvjerila da nije tromboza i dala mi zeleno svjetlo da pijem lijekove za artritis. I tako ja pijuckam tabletice kao prava baba i imam zelje na nozi.

Veli mi majka da mi je sve to od stresa jer se osjećam nesigurno vezano za budućnost. Veli naš univrzalni guru Louise Hay da su problemi sa stopalom strah i nesigurnost u budućnost i da treba mantrati "Život me podržava." Vjerujem ja njoj, no kada dobijem tri odbijenice u dva dana pomislim da me podržava jedino stolac na kojem sjedim dok pišem molbe.
Još mi istekla ona mizerna naknada s burze za tri mjeseca i u kuću nam ulazi samo penzija manja od dva soma. A ja imam velike planove. E sada, znam ja da treba mijenjati mentalni sklop i pustiti se životu i zapravo dići ruke u zrak i reći "Nosi kamo hoćeš", kao što je Walschu to dopizdilo pa je dobio bogojavljanje nasred ceste kao beskućnik, a sada na temelju toga mlati milijune. Možda i ja trebam završiti na cesti kako bih dobila bogojavljanje i postala bogata..

Ipak nije sve tako crno, dan je divan, obavila sam sve, možda ću se kad zelje na nozi krepa od jada malo prošetati deset metara uz zgradu da poberem koju zalihu vitamina D i udahnem svježeg zraka. Donijela sam neke važne odluke u svom životu, no neću još o njima.
Do sljedećeg tipkanja pozdrav od zeljanice Atme

Oznake: zelje, terapija zeljem, artritis, Zdravlje

Transformacije i rezanje

nedjelja , 30.09.2018.

Možda su planetarni utjecaji, a možda je novo razdoblje za nove transformacije, one malo žešćeg tipa. Opet je na snazi raskrčivanje odnosa. Opet su neki ljudi pokazali svoju pravu bit, inače prekrivenu čisto dobro izrađenim maskama. Samo što zaboravljaju da maske padnu kad - tad i onda neovisno o njihovoj ljepoti i privlačnosti gube svoju vrijednost. Pomislimo si: "Ah, dobro odglumljeno, ali sada idemo dalje." Ili nas možda prođe: "Lijep dizajn, jako temeljito isklesano i pošmirglano, ali nije stvarno."

Atma je umorna od tuđih karnevala, dragi dnevniče. Nije joj se nikada dalo maskirati, ali znala je mahnuti veselo maskiranoj povorci, ponekad prošetati uz povorku, popiti koju s maškarama i tome slično. Međutim, vrijeme za podržavanje takvog tipa povorki je prošlo. Atma je spremna pokupiti sve svoje prnje i ne okrenuti se.
I nije to ništa što radim na silu, iz neke frustracije ili negodovanja već se naprosto prelomilo u meni. A u meni se puno toga sve češće prelama , i onog što izgleda strašno i onoga što izgleda smiješno, a ja se usprkos svom svojem umijeću racionalizacije ipak često vodim za osjećajima. Kada mi osjećaj kaže "reži", ja režem. Kada mi osjećaj kaže "idi", ja odem.

Rekla mi je moja I. da sam ja biće koje ne oprašta. Ne bih se uopće složila s tom tvrdnjom jer nemam doista nikakav nelagodan osjećaj koji me prolazi na pomisao situacija i povreda iz prošlosti. Nemam nekih repova i nerješenih priča. No znam što neću u životu. I znam gdje vrijeme i energija mogu biti ubijeni, nepovratno.
Ako saznate da vas se opanjkava iza leđa, mislim da tu nemamo što dalje razmišljati nego naprosto eliminirati opanjkavatelje iz života. Ako njih veseli to raditi, nitko im ne brani, ali sa mnom se neće igrati karnevala.

Ista je stvar ako vam netko pokušava prodati maglu. Vi ju, dakako, imate pravo kupiti ako vas to iz kojeg god razloga razloga zabavlja ili usrećuje, ali ja znam da maglu ne mogu uhvatiti, ali da ju džabe mogu gledati kada se spusti pa radije to činim bez uplitanja svog emocionalnog novčanika. Ili ako vam se u životu pojave militantni dobrotvori. Ti su najopasniji, tipa kao oni vegani koji preziru mesojede, a nekoć su se sami davili u šniclima. Ili velike mecene koji vas podržavaju misleći kako će kroz svoje pokroviteljstvo od vas napraviti projekt koji su zamislili, a onda kada vide da vi niste ni tražili pokroviteljstvo, a kamoli da ste spremni biti nečijim projektom, okome se na vas da niste ono što biste trebali biti, da ste ih razočarali, da vas ne podržavaju, ali će pokušati prihvatiti da je to tako, teškog srca koje zapravo ni nemaju.

Evo od takvih se ličnosti, s maskama i bez maski, s projektima i bez projekata Atma udaljava. Bez imalo zadrški, sumnji ili kajanja. I nije da sada pritisnem gumb da se to dogodi, već se to spontano desi na dubinskom nivou. A do toga dođe kad vidim istinu i kad me netko povrijedi. A ne povrijedi me jer se izdere na mene i pošalje me u kurac. Povrijedi me jer mi glumi dobronamjernika, a onda me ne prihvati u mojoj suštini ili me opanjkava iz neke zavisti, ega ili čega god. I nije tu stvar oprosta jer po meni se loš karakter ne tretira oprostom već odmakom. Nemam ja ništa protiv svih tih maškara, neka one žive svoj život, no ja nisam dio tog cirkusa i ne želim biti.

Zanima me što vi mislite o ovome. Režete li kada treba biti rezano, odlazite li kada je vrijeme da se napravi slobodan prostor za nešto bolje ili se kupusate u uvijek iznova pomiješanoj kaljuži jer mislite da to morate?

Oznake: odnosi, lažni prijatelji, neprihvaćanje